Federico Bahamontes

Federiko Bamontes

Nadimak Orao iz Toleda
Datum rođenja 9. 7. 1928. (1928-07-09) (dob: 95)
Disciplina drumski

Federiko Martin Bamontes (šp. Federico Martín Bahamontes, Santo Domingo-Kaudilja, 9. jun 1928) bivši je španski profesionalni biciklista, rođen u Toledu kao Alehandro Martin Bamontes. Profesionalac je bio od 1953. do 1965. godine. Bamontes je bio poznat kao izuzetan brdaš, pobednik je Tur de Fransa 1959. godine i dva puta je završavao pa podijumu, a osvajao je šest puta brdsku klasifikaciju. Bamontes je dva puta osvajao brdsku klasifikaciju na Vuelti, a ima i jedno drugo mesto u generalnom plasmanu.

Karijera

Bamontes je rođen u Toledu. Njegova porodica je razorena tokom španskog građanskog rata i njegov otac Julijan je sa njima pobegao u Madrid. Tamo je otvorio tezgu sa voćem i povrćem, a Baamontes je radio kao dostavljač.

Baamontes je počeo amatersku karijeru ’40-ih godina, a prvu trku je pobedio 1947. godine. Godine 1950. je završio drugi na nacionalnom prvenstvu za amatere, 1952. osvojio je trku Vuelta Albasete za amatere, a profesionalnu karijeru počeo je 1953. godine. Prvu pobedu kao profesionalac ostvario je na trci u Sardineru. Naredne godine osvojio je trku Nica—Mont i vozio je Tur de Frans po prvi put. Španski selektor mu je rekao „pokušaj da osvojiš”. Nije osvojio Tur, ali jeste brdsku klasifikaciju.

Baamontes je bio specijalista za uspone i dobio je nadimak „Orao iz Toleda”. 1955. je ostvario osam pobeda, a 1956. nijednu, a osvojio je brdsku klasifikaciju na Điro d’Italiji, dok je Tur de Frans završio na četvrtom mestu. 1957. je osvojio drugo mesto na Vuelta a Espanji i brdsku klasifikaciju te i naredne godine, kada je završio na šestom mestu. 1958. je osvojio i na Turu brdsku klasifikaciju po drugi put, uz dve etapne pobede, a u generalnom plasmanu je završio na osmom mestu. Pre Tura osvojio je nacionalno prvenstvo.

Godine 1959. osvojio je etapu na Vuelta a Espanji, dve etape na Turu Švajcarske i drugo mesto na nacionalnom prvenstvu. Na Tur de Fransu, Baamontes nije bio favorit, ali je stekao prednost nakon ranog bega na etapi u Pirinejima, a zatim je pobedio na brdskom hronometru. U Alpima je išao zajedno sa Šarlom Golom i povećao je svoju prednost u Grenoblu. Iako su Francuski vozači Anri Anglad i Žak Anktil smanjili svoj zaostatak, nisu uzeli dovoljno vremena da ugroze Baamontesa, koji je osvojio Tur sa četiri minuta ispred Anglada, osvojio je i brdsku klasifikaciju.

Anktil je izviždan kad je završio Tur na Parku Prinčeva, jer su gledaoci shvatili da su on i ostali vozači pustili Baamontesa radije da pobedi nego Anglada. Francuski nacionalni tim je uništavalo unutrašnje rivalstvo. Anglada je zastupao agent Rodžer Pil, a ostale Danijel Duset. Njih dvojica su kontrolisali sav biciklizam u Francuskoj. Duset je shvatio da njegovi vozači moraju da pobede Baamontesa ili da se pobrinu da Anglad ne trijumfuje. Pošto nisu mogli da pobede Anglada, odlučili su se da puste Baamontesa da pobedi.

Godine 1960. je napustio Tur tokom druge etape, a 1961. nije učestvovao na Turu, a ostvario je pet pobeda u sezoni. 1962. osvojio je brdsku klasifikaciju na Turu, uz jednu etapnu pobedu.

Godine 1963. Anktil se osvetio Baamontesu i pobedio ga na Turu. Anktil i Baamontes su pokazali dobru formu u Alpima i na jednoj etapi su bili prvi i drugi, sa tri sekunde razlike. Ipak, Baamontesov cilj da osvoji još jednu brdsku klasifikaciju sprečio ga je da ode u beg sa Anktilom na etapi do Šamonja, a nakon pobede na hronometru, Anktil je osvojio četvrti Tur, sa tri minuta ispred Baamontesa. Baamontes je izjavio da je izgubio Tur zbog dogovora Anktila i organizatora Tura, Žaka Godea.

Anktil je 1964. osvojio svoj peti Tur, 4.40 ispred Baamontesa koji je osvojio treće mesto, dok je drugi bio Remon Pulidor. Baamontes je te godine osvojio brdsku klasifikaciju šesti put.

Zadnju pobedu u karijeri, Baamontes je ostvario u Monžuiku 1965. godine, a na Tur de Fransu se mučio i odustao je na desetoj etapi.

Kraj karijere

Nakon kraja karijere, Baamontes je pokrenuo radnju bicikala i motora u Toledu, dobijao je pisma svake nedelje. 2013. na proslavi stotog Tur de Fransa, Baamontes je proglašen najboljim brdašem u istoriji Tura, uz Rišara Virenka. Nagradu mu je uručio predsednik Francuske, Fransoa Oland.

Spoljašnje veze

Federico Bahamontes na Wikimedijinoj ostavi
  • Profil na biciklističkoj arhivi
  • Rezultati Federika Baamontesa na Tur de Fransu
  • Knjiga Orao iz Toleda
  • p
  • r
  • u
Pobjednici opće klasifikacije Tour de Francea
1903–1919
1920–19391940–1959
1960–19791980–1998
2006–
  • p
  • r
  • u
  • 1933: Vicente Trueba
  • 1934: René Vietto
  • 1935: Félicien Vervaecke
  • 1936: Julián Berrendero
  • 1937: Félicien Vervaecke
  • 1938: Gino Bartali
  • 1939: Sylvère Maes
  • 1947: Pierre Brambilla
  • 1948: Gino Bartali
  • 1949: Fausto Coppi
  • 1950: Louison Bobet
  • 1951: Raphaël Géminiani
  • 1952: Fausto Coppi
  • 1953: Jesús Loroño
  • 1954: Federico Bahamontes
  • 1955–1956: Charly Gaul
  • 1957: Gastone Nencini
  • 1958–1959: Federico Bahamontes
  • 1960–1961: Imerio Massignan
  • 1962–1964: Federico Bahamontes
  • 1965–1967: Julio Jiménez
  • 1968: Aurelio González Puente
  • 1969–1970: Eddy Merckx
  • 1971–1972: Lucien Van Impe
  • 1973: Pedro Torres
  • 1974: Domingo Perurena
  • 1975: Lucien Van Impe
  • 1976: Giancarlo Bellini
  • 1977: Lucien Van Impe
  • 1978: Mariano Martínez
  • 1979: Giovanni Battaglin
  • 1980: Raymond Martin
  • 1981: Lucien Van Impe
  • 1982: Bernard Vallet
  • 1983: Lucien Van Impe
  • 1984: Robert Millar
  • 1985: Luis Herrera
  • 1986: Bernard Hinault
  • 1987: Luis Herrera
  • 1988: Steven Rooks
  • 1989: Gert-Jan Theunisse
  • 1990: Thierry Claveyrolat
  • 1991–1992: Claudio Chiappucci
  • 1993: Tony Rominger
  • 1994–1997: Richard Virenque
  • 1998: Christophe Rinero
  • 1999: Richard Virenque
  • 2000: Santiago Botero
  • 2001–2002: Laurent Jalabert
  • 2003–2004: Richard Virenque
  • 2005–2006: Michael Rasmussen
  • 2007: Mauricio Soler
  • 2008 Bernhard Kohl Carlos Sastre
  • 2009 Franco Pellizotti
  • 2010: Anthony Charteau
  • 2011: Samuel Sánchez
  • 2012: Thomas Voeckler
  • 2013: Nairo Quintana
  • 2014: Rafał Majka
  • 2015: Chris Froome
  • 2016: Rafał Majka
  • 2017: Warren Barguil
  • p
  • r
  • u
Klasifikacija borbenosti
  • 1956: André Darrigade
  • 1957: Nicolas Barone
  • 1958: Federico Bahamontes
  • 1959: Gérard Saint
  • 1960: Jean Graczyk
  • 1961 Team West-Southwest
  • 1962: Eddy Pauwels
  • 1963: Rik Van Looy
  • 1964: Henry Anglade
  • 1965: Felice Gimondi
  • 1966: Rudi Altig
  • 1967: Désiré Letort
  • 1968: Roger Pingeon
  • 1969–1970: Eddy Merckx
  • 1971: Luis Ocaña
  • 1972: Cyrille Guimard
  • 1973: Luis Ocaña
  • 1974–1975: Eddy Merckx
  • 1976: Raymond Delisle
  • 1977: Gerrie Knetemann
  • 1978: Paul Wellens
  • 1979: Hennie Kuiper
  • 1980: Christian Levavasseur
  • 1981: Bernard Hinault
  • 1982: Régis Clère
  • 1983: Serge Demierre
  • 1984: Bernard Hinault
  • 1985: Maarten Ducrot
  • 1986: Bernard Hinault
  • 1987: Régis Clère
  • 1988: Jérôme Simon
  • 1989: Laurent Fignon
  • 1990: Eduardo Chozas
  • 1991–1992: Claudio Chiappucci
  • 1993: Massimo Ghirotto
  • 1994: Eros Poli
  • 1995: Hernán Buenahora
  • 1996–1997: Richard Virenque
  • 1998–1999: Jacky Durand
  • 2000: Erik Dekker
  • 2001–2002: Laurent Jalabert
Nagrada za super-borbenost
  • 2003: Alexander Vinokourov
  • 2004: Richard Virenque
  • 2005: Óscar Pereiro
  • 2006: David de la Fuente
  • 2007: Amets Txurruka
  • 2008: Sylvain Chavanel
  • 2009 nitko
  • 2010: Sylvain Chavanel
  • 2011: Jérémy Roy
  • 2012: Chris Anker Sørensen
  • 2013: Christophe Riblon
  • 2014: Alessandro De Marchi
  • 2015: Romain Bardet
  • 2016: Peter Sagan
  • 2017: Warren Barguil
  • p
  • r
  • u
Pobjednici Giro d'Italije – poredak penjača
  • 1933: Alfredo Binda
  • 1934: Remo Bertoni
  • 1935–1937: Gino Bartali
  • 1938: Giovanni Valetti
  • 1939–1940: Gino Bartali
  • 1946–1947: Gino Bartali
  • 1948–1949: Fausto Coppi
  • 1950: Hugo Koblet
  • 1951: Louison Bobet
  • 1952: Raphael Geminiani
  • 1953: Pasquale Fornara
  • 1954: Fausto Coppi
  • 1955: Gastone Nencini
  • 1956: Charly Gaul i Federico Bahamontes
  • 1957: Raphael Geminiani
  • 1958: Jean Brankart
  • 1959: Charly Gaul
  • 1960: Rik Van Looy
  • 1961: Vito Taccone
  • 1962: Angelino Soler
  • 1963: Vito Taccone
  • 1964–1966: Franco Bitossi
  • 1967: Aurelio González Puente
  • 1968: Eddy Merckx
  • 1969: Claudio Michelotto
  • 1970: Martin Van Den Bossche
  • 1971–1974: José Manuel Fuente
  • 1975: Andrés Oliva i Francisco Galdós
  • 1976: Andrés Oliva
  • 1977: Faustino Fernández Ovies
  • 1978: Ueli Sutter
  • 1979–1981: Claudio Bortolotto
  • 1982–1983: Lucien Van Impe
  • 1984: Laurent Fignon
  • 1985: José Luis Navarro
  • 1986: Pedro Muñoz
  • 1987: Robert Millar
  • 1988: Andy Hampsten
  • 1989: Luis Herrera
  • 1990: Claudio Chiappucci
  • 1991: Inaki Gaston
  • 1992–1993: Claudio Chiappucci
  • 1994: Pascal Richard
  • 1995–1996: Mariano Piccoli
  • 1997: Chepe González
  • 1998: Marco Pantani
  • 1999: Chepe González
  • 2000: Francesco Casagrande
  • 2001: Fredy González
  • 2002: Julio Alberto Pérez
  • 2003: Fredy González
  • 2004: Fabian Wegmann
  • 2005: José Rujano
  • 2006: Juan Manuel Gárate
  • 2007: Leonardo Piepoli
  • 2008: Emanuele Sella
  • 2009: Stefano Garzelli
  • 2010: Matthew Lloyd
  • 2011: Stefano Garzelli
  • 2012: Matteo Rabottini
  • 2013: Stefano Pirazzi
  • 2014: Julián Arredondo
  • 2015: Giovanni Visconti
  • 2016: Mikel Nieve
  • 2017: Mikel Landa
  • p
  • r
  • u
  • 1935: Eduardo Molinar
  • 1936: Salvador Molina
  • 1941: Fermín Trueba
  • 1942: Julián Berrendero
  • 1945: Julián Berrendero
  • 1946–1947: Emilio Rodríguez
  • 1948: Bernardo Ruiz
  • 1950: Emilio Rodríguez
  • 1955: Giuseppe Buratti
  • 1956: Nino Defilippis
  • 1957–58: Federico Bahamontes
  • 1959: Antonio Suárez
  • 1960–1962: Antonio Karmany
  • 1963–1965: Julio Jiménez
  • 1966: Gregorio San Miguel
  • 1967: Mariano Díaz
  • 1968: Francisco Gabica
  • 1969: Luis Ocaña
  • 1970: Agustín Tamames
  • 1971: Joop Zoetemelk
  • 1972: José Manuel Fuente
  • 1973–1974: José-Luis Abilleira
  • 1975–1976: Andrés Oliva
  • 1977: Pedro Torres
  • 1978: Andrés Oliva
  • 1979: Felipe Yáñez
  • 1980: Juan Fernández Martín
  • 1981–1983: José Luis Laguía
  • 1984: Felipe Yáñez
  • 1985–1986: José Luis Laguía
  • 1987: Luis Herrera
  • 1988: Álvaro Pino
  • 1989: Óscar Vargas
  • 1990: José Martín Farfán
  • 1991: Luis Herrera
  • 1992: Carlos Hernandez
  • 1993: Tony Rominger
  • 1994: Luc Leblanc
  • 1995: Laurent Jalabert
  • 1996: Tony Rominger
  • 1997–1999: José María Jiménez
  • 2000: Carlos Sastre
  • 2001: José María Jiménez
  • 2002: Aitor Osa
  • 2003–2004: Félix Cárdenas
  • 2005: Joaquim Rodríguez
  • 2006: Egoi Martínez
  • 2007: Denis Menjšov
  • 2008–2011: David Moncoutié
  • 2012: Simon Clarke
  • 2013: Nicolas Edet
  • 2014: Luis León Sánchez
  • 2015–2016: Omar Fraile
Normativna kontrola Uredi na Wikidati
  • WorldCat identiteti
  • VIAF: 282169373
  • LCCN: no2012154691
  • ISNI: 0000 0003 8890 0750
  • GND: 1028231814
  • BNE: XX882171