Kantarō Suzuki

Ovo je japansko ime; porodično ime je Suzuki.

Kantarō Suzuki
鈴木貫太郎


29. premijer Japana vođa Udruženje za pomoć carskoj vladavini
Na položaju 7. april – 17. august 1945
Monarh	Shōwa
Prethodi	Kuniaki Koiso
Slijedi	Naruhiko Higashikuni

Lični detalji
Rođenje	(1868-01-18)18. 1. 1868. Kuze, Izumi, Japan
Smrt	17. 4. 1948. (dob: 80) Noda, Japan
Politička stranka	Udruženje za pomoć carskoj vladavini (1940–1945)
Ostale političke afilijacije	nezavisni (prije 1940. i poslije 1945.)
Alma mater	Japanska carska mornarička akademija
Profesija	admiral, političar
Nagrade	Orden zlatnog zmaja III klase)
Potpis
Vojna služba
Vjernost	Japansko Carstvo
Služba/rod	Japanska carska mornarica
Godine službe	1884–1929
Čin	admiral
Commands	Akashi, Soya, Shikishima, Tsukuba Mornarički distrikt Maizuru, 2. flota Japanske carske mornarice, 3. flota japanske carske mornarice, Mornarički distrikt Kure, Kombinirana flota
Bitke/ratovi	Prvi japansko-kineski rat Bitka kod Weihaiweija Rusko-japanski rat Bitka kod Port Arhura Bitka kod Cušime Prvi svjetski rat Drugi svjetski rat
Vojna odlikovanja	Orden zlatnog zmaja III klase)

Baron Kantarō Suzuki (鈴木貫太郎, Kantarō Suzuki^? 18. januar 1868 – 17. april 1948)) bio je japanski admiral i političar, koji je na samom kraju Drugog svjetskog rata 1945. godine služio kao premijer Japana.

Rođen je u samurajskoj porodici, i nakon diplomiranja na Carskoj mornaričkoj akademiji je 1888. otpočeo karijeru mornaričkog oficira. Godine 1894. je u Prvom japansko-kineskom ratu zapovijedao torpiljarkom i sudjelovao u bitci kod Weihaweija. Po završetku rata je nastavio školovanje i neko vrijeme proveo kao ataše u Njemačkoj, a nakon čega je dobio reputaciju najvećeg stručnjaka za torpedno ratovanje. Suzuki je u Rusko-japanskom ratu zapovijedao eskadrama razarača te se istakao u bitci kod Port Artura, bitci u Žutom moru i bitci kod Cušime kojom je pobjedonosno okončan rat. Nakon niza zapovjednih i administrativnih dužnosti je godine 1923. stekao čin admirala, a od 1925. do 1929. bio načelnik Generalnog štaba japanske carske mornarice. Suzuki je 1929. prihvatio mirovinu i otada služio kao član Tajnog savjeta. Kao i mnogi istaknuti mornarički oficiri, imao je liberalne i prozapadne stavove, te bio trn u oku ultranacionalistima u kopnenoj vojsci. Zbog toga je za vrijeme neuspjelog puča 26. februara 1936. godine postao metom zavjerenika koji su ga pokušali ubiti; iako ga je pogodio metak koji će mu u tijelu ostati do kraja života, preživio je.

Suzuki je premijerom imenovan u dubokoj starosti, ali i u izuzetno nepovoljnom trenutku za Japan, nedugo nakon što su se američke trupe iskrcale na Okinawu i tako ugrozile glavne japanske otoke. Slično kao i njegov prethodnik Kuniaki Koiso, smatrao je da Japan više ne može postići vojničku pobjedu, i rat je pokušao okončati diplomatskim putem i ishoditi što bolje uvjete za Japan u predstojećem mirovnom sporazumu. Inzistiranje Amerikanaca na bezuvjetnoj predaji, nuklearni napadi na Hiroshimu i Nagasaki i sovjetska invazija Mandžurije su ga uvjerile da Japan mora bezuvjetno kapitulirati, a taj je stav na kraju podržao i car Hirohito. Odluka, koju je pokušao spriječiti puč nekoliko fanatičnih oficira je objavljena 15. augusta. Dva dana kasnije je Suzuki podnio ostavku, a vladu preuzeo carev rođak Naruhiko Higashikuni pod čijim će kratkotrajnim mandatom Japan kapitulirati, te započeti američka okupacija.

Vanjske veze

Kantarō Suzuki na Wikimedijinoj ostavi

Annotated bibliography for Suzuki Kantarō from the Alsos Digital Library for Nuclear Issues Arhivirano 2006-08-28 na Wayback Machine-u
Nishida, Hiroshi. „Imperial Japanese Navy”. Pristupljeno 2007-08-25. ^{[mrtav link]}
Suzuki Kantarō and Pacific War at 1945(ja)